"Tranzicija- Josip Vaništa, Oleg Kulik, Plavi nosovi", Villa Polesini, 2013.


28. srpanj 2013



TRANZICIJA U VILLI POLESINI

 

Postoji li neka tajna veza između Josipa Vanište, Olega Kulika i ruske umjetničke grupe Plavi nosovi? U obnovljenoj Villi Polesini na rubu grada Poreča, s pogledom na more i otočić s crvenim svjetionikom, predviđen je »trojni pakt« na prvi pogled nespojivih umjetničkih sudbina. U sklopu projekta Umjetnik na odmoru by Valamar (Lanterna, sjeverno od Poreča) Institut za istraživanje avangarde omogućio je i takvo izložbeno združivanje. Nepoznati kolaži doajena hrvatske konceptualne prakse kontra Kulikovih niskih strasti ili animalizma na ruski način, odnosno kontra populističkih šala na račun ruskog društva, to jest njegove socijalne, političke i kulturne scene, by Blue Noses Group.
Oleg Borisovič Kulik je nedavno u Veneciji predstavio instalaciju pod nazivom Tolstoj i kokoši (1998) u kojoj je slavnog ruskog pisca zatvorio u kavez s pernatim životinjama – starac sjedi za stolom uz rukopis, iznad njega tri kokoši, a njegova kosa, odjeća i manuskript zasuti su perjem i kokošjim izmetom (Lost in Transition, kolateralna izložba 55. Venecijanskog bijenala u Ca' Foscari Università). Agresivna instalacija tipičan je primjer umjetnikova obračuna s kulturnom baštinom i svojevrsni šamar Zapadu, posebno njegovim klišejima o Rusiji i njezinim velikanima. Životinje su ključni parametar u svođenju Kulikovih društvenih i umjetničkih računa, pri čemu će kritičari sa Zapada više ili manje opravdano dvojiti oko njegove agresivnosti spram »kućnih ljubimaca«, osobito pasa.
Josip Vaništa je u svakom pogledu odmjereniji u situacijama kada na kolažima formata A4 prati tranziciju hrvatskog društva od početka rata do početka trećega tisućljeća. Gotovo nevidljiva strategija manje je agresivna, uglavnom se bavi društvenim efemerijama, začudnim oglasima, novinskim fotografijama i slično. Kako stoji na jednom od njegovih kolaža – bavi se »naličjem hrvatske ljepote«. Slaganje raznorodnog novinskog materijala po Vaništinom ključu, premda hladno i promišljeno te blisko njegovim dnevničkim zapisima, zabavno je štivo na račun hrvatske svakodnevice i njezina nadrealizma. U svakom pogledu važnog segmenta svih društvenih zajednica. Jedno je društvo, naime, bogatije od drugoga po količini anomalija koje nudi umjetnicima na izbor.
S druge strane, Vaništin primjer kao i kratke umjetničke digresije Plavih nosova Aleksandra (Saše) Šaburova i Vjačeslava (Slave) Mizina otvaraju širok prostor na tu temu. Tranzicijske se priče ne dotiču samo vidljivih anomalija u društvima poput ruskog ili hrvatskog nego raspiruju nove. Vaniština je metafora sadržana u sintagmi o naličju hrvatske ljepote, Kulikova se skriva u kokošjem izmetu kojim je pokrio Tolstojevu glavu i spise, a Plavi nosovi silnu su količinu sprdnje proizveli na račun Vladimira Putina i svjetski poznate etikete žestokog pića (Absolute Vodka). Usputna napomena – spomenuta je etiketa sponzor ruske izložbe na Venecijanskom sveučilištu u organizaciji moskovske MOMA-e.
Izdvojeni položaj Ville Polesini u Poreču spletom okolnosti ugošćuje tri različite poetike i generacije umjetnika. Sve tri se bave socijalnim kontekstom i u većem ili manjem obujmu reakcija su na ideološki društveni kavez. Kulikov je krajnje eksplicitan, između ostaloga na američko je tlo ušao zatvoren u kavez (I Bite America, America Bites Me, 1997). Plavi nosovi su zajedničku karijeru započeli s plavim čepovima na nosovima zatvoreni u atomskom skloništu. Tako stoji u zajedničkoj biografiji Saše i Slave, a godina je 1999. Vaništin je umjetnički kavez manje vidljiv, po običaj suzdržan i gorgonaški, punu dekadu aktivan i skrivan od javnosti. Uz podršku Instituta za istraživanje avangarde bit će javno predstavljen u atraktivnoj istarskoj vili.
 

Željko Kipke